Ove me je zime radi joge kontaktirala jedna žena, XY. Imala je nekih manjih zdravstvenih problema, stresnu situaciju na poslu, a i na izgledu je htjela poraditi. Dala sam joj osnovne informacije: termine, lokaciju i ukratko osnovne postulate vježbanja. Rekla sam joj da joj je prvi sat probni i besplatan, da je ne obavezuje ni na što i neka dođe vidjeti odgovara li joj. Ako ima još bilo kakvih pitanja, da joj stojim na raspolaganju. U suprotnom, vidimo se u dvorani…

Imala je još pitanja.

Koliko ljudi bude na treningu? Žene ili muškarci? Spada li joga u laganu ili umjerenu tjelesnu aktivnost? Znam li slučajno koliko se kalorija potroši jednim treningom? Mogu li se jogom stvarno dobiti vretenasti mišići? Koji stil joge ćemo vježbati? Što da obuče? Što s hranom i pićem? (…)

Bila sam strpljiva i na sve sam joj odgovorila. Potrošila sam na to dopisivanje skoro sat vremena.

Žena je došla na svoj probni sat, poslije njega se pojavila još nekoliko puta. Zatim je počela izostajati. Zbog bolesti djeteta. Zbog nekog svog liječničkog pregleda. Pa zbog posla (imala je vlastitu firmu). Posljednji put kad mi se javila, napisala je da (opet) ne može doći i dodala: ”Meni nije suđeno vježbati.”

 

Neću ulaziti u to je li joj bilo suđeno ili ne. Reći ću samo da sam zahvaljujući njoj naučila dvije stvari:

1. Više ne dajem previše detalja početnicima, niti o jogi općenito, niti o svojim satovima. Dam najosnovnije informacije i na sva dodatna pitanja kažem samo neka dođu i probaju – odmah će znati je li to za njih ili nije. Uštedim i njima i sebi na vremenu. Ako se zadrže 2-3 mjeseca, do tada će, praksom, postupno i sami doći do odgovora.

2. Učenje dolazi u fazama (ovo nije moja pamet, samo potvrda onoga što su me naučili moji yin učitelji). Najprije samo pažljivo slušaš, memoriziraš i ponavljaš gradivo ne pokušavajući razumjeti što točno radiš. Ovakvo što pogotovo je teško zapadnjačkim umovima, jer sugerira bespogovornu poslušnost, a to je nešto s čim većina ima problema, ja prva.  Ali stvarno najbolje djeluje. Nakon faze takvog apsorbiranja znanja počinješ promišljati o njemu i tek potom dolazi do shvaćanja. Radi se o postupnom procesu, dođe ti kad si spreman i ni sekunde prije, nad njim nemaš baš nikakvu kontrolu i za svakoga je individualan – nekome treba duže, nekome kraće. Dođe ti kao trenutak prosvijetljenja, bljesak razumijevanja, nenadano, u tišini, kad se najmanje nadaš, i baš nikad kao rezultat mentalnih analiza i sinteza. Zapravo dođe prije ako možeš analize i sinteze ostaviti postrani.

Eto, dragi ljudići. Ne morate odmah i sad SVE znati. Poanta je u tome da budete otvoreni poput djeteta i najprije memorizirate, a tek onda pokušate razumjeti. Ne obratno.

P.S. Ovom postu nipošto nije namjera da vas obeshrabri u postavljanju pitanja. Pitajte – na početku ili kraju sata. Ali s mjerom, molim vas. Razlučite bitno od nebitnog i prihvatite ideju da odgovori na neka pitanja najbolje sazrijevaju s vremenom.