Pred neko vrijeme pokvario mi se frižider. Obratila sam se stanodavcu; on je našao majstora; majstor je došao srediti stvar. Bio je to neki nonić u penziji koji je proveo sat i pol klečeći pred frižiderom, znojeći se i sređujući to što je već trebalo. Gazda je provirio par puta da vidi kako čovjeku ide. Išlo mu je sporo. Ja se nisam potrudila niti baciti pogled prema frižideru – ne petljam se u ono što ne znam. Sjela sam sa strane i čitala.

Uskoro sam primjetila da se osjećam… čudno. Anksiozno. Sasvim bez razloga. Kako, zašto…? Obratila sam pozornost. Shvatila sam da sam se nekako uštimala s majstorovim dahom i počela s njim disati unisono. Rezultat: plitko i brzo disanje.

Čovjek je disao kao zec. Kao da trči ili obavlja neki težak fizički posao.

Neće tako još dugo poživjeti, pomislila sam. Ako na ovaj način diše čitav život, čudo da je ovoliko uopće dogurao. No ako mu sada počnem govoriti o tome, nisam baš sigurna da ću doprijeti do njega. Umjesto toga, probam djelovati na njega. Prebacim se na jogijski dah, Ujjayi. (Ako sam ja nesvjesno preuzela njegovo disanje, možda bi on mogao preuzeti moje.) Produbim dakle dah, učinim ga šumnim, dubokim. Iako znam da dišem plućima, stvarno mi se čini da sam poslala dah u sve zakutke tijela. Začas se opustim i ona anksioznost netragom se izgubi.

Tako djeluje dah; kao čarolija. Može vas smiriti ili vam podignuti energiju. Može vas ugrijati ili rashladiti. Može vam pomoći opet zaspati kad se probudite u tri ujutro i misli navale na vas bez milosti. Svašta može dah, a uvijek nam je dostupan i potpuno besplatan.

Voljela bih da mogu reći kako se čovjek umirio i produbio svoje disanje. Ali nažalost nije. Gluh i slijep za sve osim frižidera i termostata, nastavio je svoj zečji performans, a zatim otišao dalje svojim putem. No ako ništa drugo, tješim se, barem sam jedno od nas dvoje vratila u balans.

Svatko može djelovati na sebe uz malo dobre volje. Naučiti same tehnike nije preteško. (Druga je stvar usred svog mini ili maksi tektonskog poremećaja – kad su se emocije već zakovitlale i napola ste ludi od svoje… situacije, što god da ju je izazvalo – sjetiti se da si možete pomoći. Samo dišući. E to je teško. Ali ne i nemoguće.)