Bez obzira na to odlučite li doći na svoj prvi sat joge jer si želite priuštiti drugačiju vrstu treninga, opustiti se ili se povezati sa svojom duhovnom stranom, možete računati na to da će ono prvo s čime ćete se upoznati biti osnovni tjelesni položaji, asane. Mnogo je mitova o jogi, a jedan od njih je da se radi o malo pomaknutijem vidu rada na tijelu, sporom i dosadnjikavom, isključivo za žene i čudake koji vole istočnjačke religije. Jedina djelomično točna percepcija među ovima bila bi ona koja definira jogu kao rad na tijelu. Kažem djelomično točna jer je joga i više od tjelesne aktivnosti (o tome više u nekom idućem blogu), no njezino upoznavanje kroz fizičku dimenziju pruža dovoljno dobre osnove, pa sve i ako nikad ne poželite zagrebati ispod površine (a ne morate), i od ovakvog ćete pristupa požeti koristi.

Svi imamo tijelo, svakodnevno ga koristimo i dobro ga poznajemo – ili barem tako mislimo. Nažalost, potreba za jogom danas je veća nego ikad, među ostalim i zato što golema većina nas prije ili kasnije prestane posvećivati pažnju svome tijelu. Najnovija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj nekom vrstom sjedilačkog života živi 62 % stanovnika.

Spadate li u ovu kategoriju, dobra je vijest da takvo stanje ne mora biti zapisano u kamenu, ako tako odlučite. Ako tako odlučite. Najbolje promjene obično i slijede nakon što osjetite da ste došli do dna i da više tako ne želite živjeti. Ako dugo zanemarujete svoje tijelo pravdajući se ovim ili onim razlozima – posao… obaveze… djeca… uglavnom, zato što ste dopustili da sebi budete na zadnjem mjestu, a to nikad ne može biti dobro – tijelo će vam tražiti i naći načina da se njegova istina probije na površinu vaše svijesti. Upozoravat će vas. Najprije nježno, kroz male tjelesne smetnje, a ako se na njih uporno ne obazirete, priuštit će vam, za vaše dobro, kronične boljke, ponekad i ozbiljnu bolest. To obično i bude jedan od razloga zašto se naposljetku odlučite za jogu – doveli ste tijelo u loše stanje, konačno ste sebi priznali da tako dalje ne ide i sada ste spremni nešto poduzeti. (Ovo nije kritika – tek konstatacija. Možda ćete naći malo utjehe u tome što je i autorica ovog teksta jednom bila na istoj takvoj startnoj poziciji i jako vas dobro razumije, uključujući i vaše mehanizme otpora i samoopravdavanja.)

Ne prođe tome dugo, obično period od mjesec-dva-tri jogijskog prakticiranja, kako kome, nakon kojeg počnete primjećivati promjene. To su male, suptilne promjene, ponekad tako postupne da vam na svjesnoj razini mogu čak i promaknuti, ali zato neće vašoj okolini. Meni sigurno neće i sa zadovoljstvom ću vas obavijestiti kad vam se, na primjer, postura počne mijenjati nabolje, a hoće. Ponekad toga postanete svjesni tek naknadno, ali često mi dolazite pogrbljeni, mekani, ovješenih ramena, poprilično urušenog prsnog koša, ili koliko-toliko uspravni ali zakočeni, kruti, napeti. Muskulatura koja bi vam trebala podupirati kralježnicu, držati vas uspravnima, jedva da postoji. Držanje vam se manifestiralo na disanje, koje je već tko zna koliko dugo plitko, ubrzano, neujednačeno; osim toga, manifestiralo vam se na (ne)raspoloženje i način na koji doživljavate sebe te na koji vas doživljavaju drugi. Nitko, ama baš nitko tko kroči svijetom tako usukan u sebe ne može imati pozitivan stav prema životu niti razvijeno samopouzdanje, borbeni duh ili mentalitet pobjednika. Ne može. Ali poraditi na napretku, da, to je nešto što uvijek možete i za što nikad nije kasno.

Jedan od prvih povratnih komentara koje mi vježbači – svih dobnih skupina – daju nakon što krenu na satove joge, obično je ovakav: ”Nisam znao/ znala da je joga tako teška.” Neću vam lagati. Da, joga je teška. Koliko god vam prilagodila i pojednostavila položaje i sekvence, što ste u lošijem stanju, bit će vam teže u početku. Ono što ne koristite, propada. Tijelu kojemu su jedini poznati pokreti nešto malo hodanja, sagibanja, okretanja, seksualnog pražnjenja i puuuno sjedenja teško je odjednom početi vježbati. Teško je koristiti pluća u punom kapacitetu. Teško je ne uspoređivati se s drugima. Teško je ne osuđivati se, a apsolutno je najteže priznati sebi u koliko ste lošem stanju i svejedno ne odustati. Da, ako ste u lošem stanju, bit će vam teško, bit će vam izazovno. (Budite spremni da će vam biti teško i ako ste u solidnom stanju.)

Ali znate što? Bit će i vrijedno truda, to vam obećajem. Jeste li ikada postigli nešto vrijedno a da se putem niste pošteno namučili? Mislim da niste. Ako ste nekim čudom prečicom ipak stekli nešto vrijedno, znate i sami da to niste cijenili. Isto vrijedi za jogu. Ne odustajte. Ne odustajte. Da bi se formirala bilo koja navika, dobra ili loša, potrebno je svakodnevno ustrajati u njoj izvjesno vrijeme, po nekim izvorima čak 40 uzastopnih dana. Dok taj početni ciklus ne prođe, dok se ne stvori navika vježbanja, dok vam je snaga volje još slaba, borit ćete se sa sobom. Tražit ćete razlog da si opravdate odustajanje.

Međutim, znate li unaprijed da je ta prva stepenica apsolutno najteža i da poslije može biti samo lakše, pogurat ćete sami sebe i onda kad vam se ne da, i kad još osjećate upalu od prošlog sata, i kad se uhvatite kako u glavi slažete (podugačak) popis razloga zašto joga nije za vas – jer ćete znati da vas je uhvatila trenutačna kriza koja će proći istog trenutka kad odlučite svemu usprkos uložiti trud i doći odvježbati. (Ipak, posrnete li i odaberete eskiviranje, ne grizite se. Nitko nije svetac. Sutra je novi dan i nova prilika za napredak. Znajte doduše i da poništavate sav minuli trud svakom sljedećom uzastopnom eskivažom.)

Dopada li vam se ideja instruktora kojemu ćete se predati u ruke kao sirovi materijal i očekivati od njega da vas motivira urlanjem i oštrinom, da vas iskali po principu brže-bolje-jače, znajte da to nećete naći na satu joge. O da, i ja ću vas namučiti, ali na drugačiji način. Moj je posao, onako kako ga ja shvaćam, da vam dajem smjernice – ne u vidu zapovijedi nego sugestija koje ćete primjenjivati prema svom shvaćanju i mogućnostima, da vas pratim, pomažem kad zapne, konstantno vas bodrim i podsjećam da je sve u vašim rukama, da ono najbolje iz sebe izvlačite sami i da ćete jednog dana, ustrajete li, na postignuću – tjelesnom, ali i mentalnom – moći zahvaliti samo i isključivo sebi. A to vrijedi vašeg truda. Vrijedi.

Mislite li da biste se mogli naći u jogi, napravite prvi korak. Dođite i ostanite.