Svoj prvi sat joge održala sam na nagovor kolegice kojoj je trebala ispomoć u studiju. Sama je zamisao o tome isprva bila zastrašujuća. Nekako baš u to vrijeme počela sam aktivno promišljati o učiteljskom tečaju, zbog sebe i vlastitog napretka, bez ikakvih pretenzija o radu s ljudima. Ali voditi satove bez certifikata? Ja??? Ne znam dovoljno… Nisam dovoljno dobra… nisam dovoljno napredna.

Danas mi je drago što je kolegica bila uporna. Nitko ne očekuje od tebe savršenstvo. Imaš iskustvo. Dovoljno si dobra. Gledaj na to kao na dijeljenje svoje prakse s drugima. I doista, sve je stvar gledišta. Podijeliti svoju praksu s nekime, to je izvedivo. To bih mogla. I tako jesam. Strašno mi se dopalo. Očekivala sam da ću kolabirati od umora, istovremeno pokazujući i objašnjavajući položaje, ne gubeći pritom iz vida mnoštvo malih detalja koji čine sat, no uspjela sam. Čak se i trema istopila čim sam stala na prostirku. Povratne informacije također su bile dobre. Vrlo brzo ti vođeni satovi postali su mi najbolji dio dana, ono nešto čemu sam se unaprijed veselila i što mi je bez iznimke punilo baterije.

U početku sam bila usmjerena ponajviše na sebe. Sastavljala sam sljedove, pisala si šalabahtere, uvježbavala sekvence i osmišljavala verbalne upute. Nastojala sam izbalansirati ono što ja volim s onime što bi vježbači mogli izvesti i stalno ubacivala nove elemente. Najveće iznenađenje bilo mi je zapažanje da nekako uvijek imam više snage i fokusa kad ja vodim nego kad mene vodi netko drugi, kao i da sam tada totalno u trenutku bez obzira na trenutne tekuće probleme ili preokupacije. Kad vodim, sve nevažno nestaje.

Nakon učiteljske obuke, mnogo toga se promijenilo. To je ono što prvo naučiš. Okolnosti se mijenjaju, ali to nužno ne podrazumijeva katastrofu niti nazadovanje, tek dobrodošlu priliku za učenje. Nije isto surađivati sa studijem joge, udrugom ili s fitnes studijem. (Nije isto niti radiš li na volonterskoj bazi ili za honorar.) I ljudi koji dolaze vježbati na ta mjesta dijametralno su različiti. Isprva se čini da je raditi s iskusnim vježbačima san snova, ali tek kad staneš pred totalne početnike, pogotovo one starije i(li) lošijeg zdravstvenog stanja, vidiš da je s naprednim vježbačima ipak lakše, jer oni već imaju izgrađene temelje. Pravi izazov je raditi s početnicima, naučiti osnovama ljude koji su posve izvan dodira sa svojim tijelom, koji nemaju razvijenu disciplinu niti kinetičku inteligenciju, a želiš ih zaintrigirati, želiš da osvijeste radost pokreta, da osjete kako imaju potencijala, čak i oni s naizgled najbeznadnijom kondicijom.

Tako naučiš da je nužno mijenjati način rada, po potrebi usporiti ritam, prilagoditi se vježbačima. Vidiš da neće propasti svijet ako spustiš samozacrtanu ljestvicu kao i da malo nježnija joga nije inferiornija od punokrvne Ashtange (što god neki kolege mislili o tome). Naučiš da je od tvoje potrebe za dokazivanjem važniji osjećaj postignuća tvojih vježbača.

Ono što se također promijeni je da počneš puno više promatrati. Shvatiš da sve tvoje krasne demonstracije i sva krasna verbalna uputstva ne vrijede ništa ako ne promatraš i staviš se u tuđu kožu. Promatraš vježbače kako izvode položaje. Onda vidiš svašta, a ponešto uspiješ i ispraviti. Razmišljaš kako im olakšati, kako im približiti pokret koji ne razumiju. To se onda protegne i izvan studija pa se uhvatiš kako posvuda skeniraš ljude, njihovu posturu i način kretanja, pa pokušavaš odgonetnuti gdje su im slabe točke.

Učiš se strpljivosti. I s drugima i sa sobom. Treba proći neko vrijeme prije nego što se vide rezultati, i to pod uvjetom da su vježbači redoviti. A nisu uvijek. Neki redovito kasne. Ili zaboravljaju isključiti mobitel. Ili su prisutni samo tijelom, a ne i duhom, vidiš im to na licu. Ništa ne ide preko noći, podsjećaš se. I nije sve u tvojim rukama. Učiš se i nositi s razočaranjem. Neki odustanu. Uvijek ti bude žao. Žao ti je kad uplate mjesečnu članarinu pa dođu samo tri puta. Još više ti bude žao kada nakon nekoliko mjeseci postignu napredak, a onda se neobjašnjivo izgube. Možda nisu bili spremni, pomisliš. Možda sam negdje pogriješila? Ne možeš znati.

Ali oni koji ostaju i njihov entuzijazam podižu moral. Oni uče od mene i ja od njih; to je uvijek dvosmjerno iskustvo. Lijepo je usporediti njihovo prijašnje i sadašnje stanje, posvjedočiti njihovu postignuću. Svaki je dan pun lijepih, malih detalja i iznenađenja. Već nakon mjesec-dva vidiš pomake. Ne znaš tko je zbog toga sretniji, oni ili ti. Ponekad mi se učini da ne napreduju onoliko brzo koliko bih htjela, sve dok jednog dana… Opa! Netko napravi savršenu Phalakasanu ili Matsyasanu, nešto što do jučer nije bilo izvedivo. Ili, pola grupe shvati kako se prihvatljivo poravnati u kukovima. Ili još bolje, cijela grupa uspije izvesti krasan backbend, tako da ih milina bude gledati. Ili: vole Nadi Shodanu, no muče se s Ujjayima. Objašnjavaš i objašnjavaš, pokazuješ primjerom, ali ne ide pa ne ide. I tako sve dok skoro ne odustaneš i od objašnjavanja i od očekivanja. Samo budeš primjer. I baš onda začuješ nepogrešivo valjanje valova. To je to. Učini ti se da ne postoji savršeniji zvuk od tog.

Lijepo je slušati ”veterane” kako ohrabruju nove polaznike i dijele s njima iskustva. A apsolutno je najljepše vidjeti koliko su svi zadovoljni jer nešto rade za sebe. Najveća nagrada mi bude kad me na kraju sata dočekaju umorni, ali zadovoljni pogledi i osmijesi na licima. Kad ti dođu na sat ravno s posla, nakon 12-satne noćne smjene, umorni i napeti, a po završetku kažu da im se čini kao da uopće i nisu bili na poslu. Kad kažu da im je sat bio ”terapeutski”, da se osjećaju ”preporođeno”.

Premda znam da me još čeka mnogo posla i da se učitelji ne rađaju nego se izgrađuju praksom i usavršavanjem, znam i da napredujem. Pri sjećanju na svoje nevješte jogijske početke, bude mi vrhunski smiješno kad mi netko od vježbača kaže kako ”nikad neće moći izvesti” taj-i-taj položaj kao ja. (Sva sreća da nisu vidjeli ljude koji su mnogo napredniji vježbači od mene.) Nikad je samo riječ, i podložna je promjeni.